Život najveće filmske i kazališne dive naših prostora Mire Furlan bio je više od života, prepun uzbuđenja, veličanstvenih uspjeha, padova, ljubavi i izdaja. U autobiografskoj knjizi dovršenoj pred preranu smrt Mira Furlan pripovijeda, literarno moćno, svoj život i živote svojih bližnjih – od sudbine majke Branke i oca Ivana te bake Ljube do supruga Gorana i sina Marka, kojem je knjiga i posvećena.
Bez zadrške Mira Furlan čitatelja uvodi u vlastiti svijet, u svoje intimne drame, razmišljanja i karijeru. Voli me više od svega na svijetu oživljava vrijeme koje je nestalo u ratu, generaciju i pojedince koji su vjerovali u bolji i sretniji svijet te zbog toga, pogotovo ako su bili nadnacionalni poput autorice, početkom sukoba u bivšoj Jugoslaviji za njih više nije bilo mjesta u novim državama. Emotivna, moćna proza u kojoj pratimo život mlade intelektualke koja odrasta u disfunkcionalnoj obitelji te se odlučuje za glumu, gdje se smjenjuju sreća i nesreća, proza u kojoj vidimo i lice i naličje slave, urezuje nam se svakim zarezom, svakom rečenicom pod kožu. Ne izostavljajući ništa i nikoga, ne štedeći nikoga, a najmanje sebe, Mira Furlan napisala je autobiografiju koja se čita kao roman. U njoj se ostvaruje “američki san”, ali, naposljetku, najvažnija je ljubav, koja joj je pomogla da lakše brodi karijerom.
Voli me više od svega na svijetu knjiga je koja s puno sentimenta i osjećaja, a uvijek beskompromisno, s mnogo suza i smijeha, evocira ne samo Miru Furlan već i cijeli jedan svijet, poput Atlantide potopljen, ali ne i zaboravljen.
“Da li pišem ovu knjigu za tebe? Da bi ti mogao razumjeti što se dešavalo prije tebe? Kako bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su potekli tvoji roditelji? Da li uopće želiš znati nešto o tome? Da li ti treba ta teška prtljaga, prtljaga koju tvoja majka vuče sa sobom cijeli svoj život, ne nalazeći načina da je bar načas odloži?
Ili pišem za sebe, sebi? Zašto? Da li zato da ‘bolje razumijem samu sebe’ pokušavajući detektirati skrivenu ‘priču’ u raštrkanom, nelogičnom, kaotičnom narativu svojega života?
Dok sam pokušavala odgovoriti na ta pitanja na koja odgovor nije moguć, boreći se s riječima jezika koji nije moj (iako se drsko pretvaram da jest), desilo se nešto jako čudno: odrastao si. Ne samo to: Amerika je postala drugačija zemlja, zemlja zlokobno slična mjestu koje smo nekoć napustili s užasom i u očaju. Više nema sumnje da su sile koje su nas istjerale iz naših domova izvojevale globalnu pobjedu. Već smo se jednom borili s tim silama. Sada smo umorni. Iscrpljeni ponavljanjem.
Usto, prilično neobično, ova knjiga postaje drugačija knjiga. To više nije knjiga sjećanja na daleko mjesto i daleko vrijeme. Ona postaje nešto puno drugačije: molba Americi i svijetu.”
