Za sve moje ljubavi

A čini se daje tako lako. To najbolje znaju oni koji to ne znaju. Tako pisati. Već se za Brassensa pitalo - što ostaje od njega kad ga se odvoji odjednostavna pjeva, gitare i pojavnosti? Ostalo je, naravno. Slijedili su Brel, Aznavour, Ferre... Cohen je predložen za Nobelovu nagradu. Nije lako razdvojiti te elemente u leguri, koja se zove kant-autor. Kod pravih opstaju i stih i glazba i glas ostavljeni nasamo. Kemo je rijedak melodičar, s pravom uvjerljiv, a patetičan pjevač. Sve je kod njega umjetnički istinito bez akademske koke-terije. On je autodiktator. Njegov pjev potvrđuje stih i obratno, pa i kad nije njegov. To je trenutak kad interpret postaje autor i tuđeg pisma. Nikad nije stupio na tanki led kiča. Kičer je onaj, koji na silu hoće biti više pjesnik no što mu je namrijeto. Dakle, pjesnikov bratić. Monteno je pjesnik taman koliko treba. Njegov vers nije neprohodan, pa mu ni kritik nije neophodan. Potreban mu je glas prijatelja. Večeras pišem posljednje pismo Dugo te nema, ljubavi moja Dugo te nema, živote moj... Ova me jesen sjeća i boli Na one dane, na osmjeh tvoj. U nekom gradu, ne znam mu ime Ti drugog ljubiš, a ja sam sam Za tobom moje umiru rime, Za tobom plaču i noć i dan Večeras pišem posljednje pismo I zadnju pjesmu pjevam ti sad. O, zar se nikad voljeli nismo? I zar se nikad vratiti nećeš U ovaj grad